Prima balerina Baleta Narodnog pozorišta
Duška Dragičević, tokom svoje igračke karijere ostvarila je brojne vodeće uloge u klasičnom, neoklasičnom i savremenom repertoaru sa velikim uspehom.
Završila je prestižnu baletsku školu u Moskvi pri Boljšoj teatru 1982. godine, u klasi jednog od najeminentnijih pedagoga i umetnika Rusije – Natalije Zolotone, kao prvi stranac, i do danas jedini, koji je to ostvario. Veoma brzo postaje solista Baleta Narodnog pozorišta u Beogradu, a 1991. dobija zvanje prvakinje Baleta. Iako su joj sa ovako cenjenom diplomom bila otvorena vrata mnogih baletskih kuća u svetu, za Beograd su je vezivali koreni porodične tradicije čvrsto utkani u temelje Narodnog pozorišta gde su i njeni roditelji bili takođe baletski igrači, a potom i mlađa sestra postaje prvakinja Baleta u Beogradu.
Odmah na početku angažmana u Narodnom pozorištu biva zapažena od našeg čuvenog koreografa Dimitrija Parlića i dobija uloge Biljane u Ohridskoj legendi, gde je uspela da ostvari kompleksnost uloge, čime počinje njena umetnička karijera.
Potom sledi saradnja sa najznačajnijim domaćim i stranim koreografima i pedagozima, među kojima su: Žarko Prebil, Milko Šparandžek, Mikela Otanasiju, Robert Kljavin, Endrju Grinvud, Žilber Majer, asistent Bežara Petar Dobrijević, Anatolij Šekera, Eleonora Stebljak.
Kreirala je veliki broj uloga najšireg umetničkog i stilskog diapazona. Njen talenat potvrđen je velikim klasičnim i neoklasičnim ulogama u predstavama: Labudovo jezero, Kopelija, Don Kihot, Žizela, Per Gint, Trijumf Afrodite, Petar Pan, Romeo i Julija, Karmen, Šeherezada, Bahčisarajska fontana.
Nesvakidašnja pojava i rafinirani dramski senzibilitet ove umetnice inspirisali su koreografe da za nju kreiraju svetske praizvedbe baleta: sa Lidijom Pilipenko – Samson i Dalila, Vaskrsenje, Dama s kamelijama, Slike iz rata i mira, sa Vladimirom Logunovim – Jesenji pljusak, Doktor Džekil i mister Hajd, a sa koreografom iz Berlina, Ditmarom Sajfertom, kreira predstavu Vukovi, za kamernu operu Madlenianum sa krunislavom Simićem radi na predstavi Nižinski.
Uprkos kulturnoj izolaciji, ostvarila je velike uspehe na inostranim scenama: Ekspo ’92 – Sevilja, Bejrut Bejtadin festival, Kina, Kipar, Sardinija, Moskva (Teatar Na Taganke), Mađarska, Bienale u Sloveniji, Makedonija.
Nezaboravni likovi Dalije, Margarite Goje, Nataše Rostove, Šeherezade, Odete i Odilije, uz izvanredan umetnički spoj sa Konstantinom Kostjukovim, uvodili su publiku u čarobni svet ljubavi iskrenog stvaralaštva, odanosti i magije trajanja.
Godine 2000. dobija plaketu Narodnog pozorišta za stvaralački opus, tokom danas već izvesno plodne umetničke karijere.
Godine 2011. godine dobitnik je nagrade “Zlatni beočug”.